Svaka porodica ima svoju istoriju. Kako, kada, gde i zašto. Istorija i priče o našim precima prenose se s kolena na koleno i uvek trebaju biti u sećanju. Ako mene pitate, moja porodica ima veoma zanimljivu priču i sve su ostale neizmenjene, istinite i netaknute. Odlučila sam da vam ispričam priču mog čukun-dede,
Bilo je to divno veče. Napolju je padao sneg, vetar severac je duvao svom snagom. Sedela sam pored kamina uvijena u toplo ćebe i držala šolju vrelog čaja. Te noći sam posetila svog deku i pozvao me je da prespavam u njegovoj prelepoj kući na brdu. Počeo je da mi priča o mom čukun-dedi, Antoniju Pavloviću. Gledala sam ga sva ozarena i pažljivo u svoje uši upijala reč po reč.
Moj predak, Antonijo Pavlović živeo je 84 godina. Deda kaže da je bio hrabar, mudar i odluča čovek. Nije se plašio nikoga i ničega. Te davne 1825. je moj čukun-deda krenuo u rat. U kući je ostavio svoju ženu Emliju, maloletnu ćerku Zoru i malog sina Đorđa. Mja čukun-baba Emilija ga je otpratila u rat sa suzama.
Rat se završio, ali od dede nije bilo ni traga ni glasa. Cela njegova porodica mislila je da je preminuo u teškom ratu i uskoro se pomirila sa tom činjenicom. Ali, nakon 6 godina i pet meseci, Antonijo je pokucao na vrata svog doma. Svi su se okupili i radovali se sve do kasno u noć. U rat je otišao kao nepismen i neškolovan čovek, a vratio se sa znanjem Francuskog, Nemačkog i Ruskog jezika, zato što je često morao da putuje u razne države da bi se krio, borio i dogovarao sa svojim ljudima.
Umro je od starosti, u svojoj 84. godini i ostavio svoju ženu, moju čukun-babu Emiliju, koja je otišla za njim nakon 2 meseca. Niko ne zna šta se desilo sa njihovom decom: izgleda da je to jedna od najvećih misterija moje porodice, koja će zauvek ostati neobjašnjena.
Bilo je to divno veče. Napolju je padao sneg, vetar severac je duvao svom snagom. Sedela sam pored kamina uvijena u toplo ćebe i držala šolju vrelog čaja. Te noći sam posetila svog deku i pozvao me je da prespavam u njegovoj prelepoj kući na brdu. Počeo je da mi priča o mom čukun-dedi, Antoniju Pavloviću. Gledala sam ga sva ozarena i pažljivo u svoje uši upijala reč po reč.
Moj predak, Antonijo Pavlović živeo je 84 godina. Deda kaže da je bio hrabar, mudar i odluča čovek. Nije se plašio nikoga i ničega. Te davne 1825. je moj čukun-deda krenuo u rat. U kući je ostavio svoju ženu Emliju, maloletnu ćerku Zoru i malog sina Đorđa. Mja čukun-baba Emilija ga je otpratila u rat sa suzama.
Rat se završio, ali od dede nije bilo ni traga ni glasa. Cela njegova porodica mislila je da je preminuo u teškom ratu i uskoro se pomirila sa tom činjenicom. Ali, nakon 6 godina i pet meseci, Antonijo je pokucao na vrata svog doma. Svi su se okupili i radovali se sve do kasno u noć. U rat je otišao kao nepismen i neškolovan čovek, a vratio se sa znanjem Francuskog, Nemačkog i Ruskog jezika, zato što je često morao da putuje u razne države da bi se krio, borio i dogovarao sa svojim ljudima.
Umro je od starosti, u svojoj 84. godini i ostavio svoju ženu, moju čukun-babu Emiliju, koja je otišla za njim nakon 2 meseca. Niko ne zna šta se desilo sa njihovom decom: izgleda da je to jedna od najvećih misterija moje porodice, koja će zauvek ostati neobjašnjena.